1. Nastali ste davne 2003. kad je internet na ovim prostorima bio još u povojima. Prigrlili ste internet i društvene mreže i jedan ste od najaktivnijih bendova na njima. Koliko vas je era mreža i algoritama promijenila, a u kojoj ste mjeri ostali vjerni sebi od prije 20+ godina?
DK: U vrijeme izlaska našeg prvog albuma pojavila se i prva socijalna mreža koja je bila orijentisana uglavnom na muziku. Čini mi se da se zvala MySpace. Igrom slučaja desilo se da smo bili suvremenici razvijanja i prebacivanja muzičke industrije sa nosača zvuka na internet kroz razne faze. Prvi video smo postavili na YouTube još u vrijeme kada je najgledaniji video bio onaj sa macom koja ganja klupko vune. Puno smo eksperimentisali sa internetom i možda najvažniji korak koji smo napravili bio je kada smo album 5 do 12 objavili na netu u formi besplatnog downloada. Svi su nam govorili da smo potpune budale, ali nama je već bilo dosta obijanja kancelarija izdavačkih kuća u kojima niko nije bio zainteresovan za naš bend. Od početka pa do danas, u svim fazama, najvažnije nam je bilo da mi sami imamo kontrolu nad svojim radom i izdanjima, tako da smo svo vrijeme do danas ostali vjerni samim sebi.
2. Balkan kao brend ili Balkan kao jeftini brend? Kako Europa reagira na vas i kako vas doživljava? Jesmo li za njih egzotična jeftinoća ili nas ozbiljnije cijene?
DK: Zanimljivo je već preko 20 godina pratiti tri potpuno različite slike toga što zovemo Balkan. Jednu sliku imamo mi koji živimo ovdje, drugu sliku ima dijaspora, a treću stranci. Mi odavde uvijek sa stidom i nekim poniženjem pričamo o nama Balkancima, opterećeni nekim neo-kolonizatorskim kompleksom, dijaspora opet sa sjetom u očima i treptajem u srcu pokušava da oživi slike starog zavičaja, dok stranci mijenjaju pristup kako im u momentu odgovara. Nekada smo za strance divlja plemena, a nekada romantizirani prostor u kojem žive opušteni ljudi. Stvari će ostati na tom istom mjestu sve dok ljudi sa ovih prostora ne shvate važnost sličnosti kultura i dok ne skinemo jarmove prošlosti. Male zemlje koje postoje na ovom prostoru i ljudi koji tu žive postižu sjajne rezultate, od sporta i kulture pa do nauke. Samo nam je ostalo da se oslobodimo kompleksa Zapada i kompleksa Istoka.
3. Koju muziku članovi Dubioze privatno slušaju, uz koje izvođače se najčešće opuštate?
DK: Dosta je širok spektar muzike koju zajedno slušamo u kombiju. Svi u kombi stalno unose neke muzičke novitete, mada u zadnje vrijeme jedino vozač presluša čitavu playlistu dok ostali ometaju slušanje glasnim hrkanjem.
4. Koji bendovi i/ili izvođači su najviše (ili presudno) utjecali na vaš izričaj?
DK: Imali smo sreću da upoznamo i sviramo sa većinom svojih uzora. Nekako nam se to potrefilo kroz godine. Manu Chao, KUD Idijoti, Faith No More, Public Enemy, Cypress Hill, Atheist Rap, Elvis J. Kurtović i jedan od mojih najvećih idola Vlada Divljan.
5. Ima li s exyu prostora nekih izvođača koji dolaze, na koje bi trebalo obratiti pažnju?
DK: Ja već odavno ne čitam news portale, bacim oko tu i tamo čisto da vidim šta se dešava. News portale sam zamijenio muzičkim portalima iz regije. Jako sam zainteresovan za novu muziku, nove bendove i dešavanja na sceni od Slovenije do Makedonije. Svaki dan nađem zanimljiv bend ili projekat koji slušam. Nije bitno da li je novo ili već etablirano ime, zaista ima dosta dobre muzike za slušanje. Moja preporuka je da smanjite news portale jer na njima nema ništa drugo osim jednog te istog prepucavanja političara i plaćenih komentatora. Bolje je svaki dan naći neki novi bend ili novi album omiljenog sastava i pritisnuti “PLAY”. Tako se puno zdravije koriste megabajti.
6. Vaši nastupi su i terapija i adrenalin i rejv i spektakl. Kako pristupate nastupima, kako se pripremate?
DK: Davno smo uveli pravilo da nikada ne smije proći više od sedam dana a da ne radimo probe. Bilo da je usred koncertne sezone ili usred snimanja, probe se održavaju. Svirati uživo za ljude za nas je važnije od svih albuma, snimanja i miksanja. Sve to radimo samo da bismo došli u poziciju da sviramo za ljude.
7. Nastavno na prošlo pitanje: mijenja li muzika društvo nabolje? Ima li umjetnost tu snagu popraviti stvari u društvu?
DK: Muzika ne može da mijenja političke prilike u društvu. Ljudi su ti koji je mijenjaju, na protestima, na izborima, u sindikatima. Muzika može biti zvučna kulisa koja inspiriše na promjenu.
8. Festivali danas često izgledaju kao sadržaj za društvene mreže. Osjećate li da ljudi još uvijek dolaze zbog muzike ili više zbog iskustva i atmosfere? Kako se festivalska scena promijenila od vaših početaka pa do danas?
DK: Sve zavisi od festivala koji posjećuješ. Naravno da je sveprisutna pojava da ljudi, ako ne snime događaj telefonom, kao da se nije ni desio, ali koliko primjećujem, taj trend se polako mijenja. Ja lično nisam ljubitelj snimanja niti socijalnih mreža. Nemam lične profile na mrežama i trudim se svoj privatni život držati što dalje od toga. Ono što ljudi polako shvataju jeste da je algoritam kreiran tako da svi koji imaju profile na socijalnim mrežama u stvari samo besplatno rade za te ogromne korporacije, stvarajući im tone besplatnog sadržaja i saobraćaja. Gazdi mreže ostaje samo da ubacuje reklame, broji pare i trlja dlanove. Primjećujem da mlađim ljudima sve više smeta to što 100 kamera snima svaki njihov pokret dok su na koncertu ili festivalu. Kažu da imaju osjećaj kao da su dio nekog nadzornog eksperimenta, a ne festivalske atmosfere. Mislim da će vrlo brzo doći vrijeme u kojem će festivali i klubovi tražiti da svoj mobitel ostavite u kutijici na ulazu.
9. Klupske svirke ili nastupi na festivalima: što vam je draže i zašto?
DK: Oboje ima svoje prednosti. Na velikoj bini nikada se ne može ostvariti tako intiman kontakt sa publikom kao u oznojenom klubu. S druge strane, velika bina i veliki razglas daju posebnu dimenziju doživljaju. Zato ja volim kombinaciju. Ljeti se rade festivalske turneje na velikim binama, a hladniji dani ostaju za klubove. Tako publika može da osjeti bend u obje varijante pa svako odluči šta mu je draže.
10. Vaše pjesme često zvuče veselo dok pričaju o depresivnoj stvarnosti. Je li humor vaše oružje ili vaš lijek?
DK: Jako je teško pisati pjesme koje praktično govore o istoj stvari. Tražimo različite načine kako da ove naše lokalne teme proširimo. S druge strane, pjevati o ničemu, o apstrakciji, a živjeti u današnjem svijetu bilo bi zaista idiotski.
11. BiH 2003. vs BiH 2026.: šta se promijenilo u društvu u te 23 godine? Jesmo li napredovali?
DK: Korak naprijed, nazad dva…
12. Publika vas često doživljava kao bend za raju. Osjećate li ikad pritisak fanova da ste se prodali sistemu jer ste postali tako veliki bend? Drugim riječima, kako se nosite sa slavom i s muzikom kao poslom na velikoj skali?
DK: Te kategorije kao “bend za raju” ili “bend koji se prodao” mi odavno smo prerasli i zaboravili. Prosto, bavimo se muzikom i stihovima koji nas u trenutku zanimaju. Imamo sreću da možemo svirati i komunicirati sa publikom iz čitavog svijeta. Muzika nas je prije više od 20 godina povela na put i od tada smo nekoliko puta obišli planetu. Nemamo potrebu za bilo kakvim dokazivanjem. Radimo ono što volimo i pokušavamo to napraviti na najbolji mogući način. Pojam “slave” uopšte ne doživljavamo ni na koji način jer nam zaista taj pojam ništa ne znači. Slava postoji samo ako se ložiš da budeš “slavan”. Nama je dovoljno da imamo priliku da sviramo i stvaramo muziku, a da s druge strane postoje ljudi koji to žele da čuju.
13. Što može publika očekivati na vašem premijernom Mostar Summer Fest nastupu?
DK: U Mostaru nismo svirali već nekoliko godina i jako mi je drago da sviramo na Mostar Summer Festu koji je izrastao u respektabilan festival. Kantarevac mi je jedan od najdražih prostora za koncerte. Jedva čekam da stignemo u Mostar. Mislim da ćemo namjestiti da provedemo par dana kod vas. Želim osjetiti festivalsku atmosferu i vidjeti dosta Mostaraca koje već dugo nisam stigao posjetiti.